Rođeni Banjolučanin (1946.), nakon osnovnog i srednjeg školovanja u domovini, školuje se u Austriji (Innsbruck). Osim teologije studirao je i andragogiju i glazbu.

Svećenik je postao 1972. godine. Promovirao je 1978.

Od 1978.-1986. profesor na Visokoj teološkoj školi (Katolički bogoslovni fakultet) u Sarajevu. Imenovan biskupom 1985. Preuzeo upravu Banjolučke biskupije 1989. godine.

Uz svoje profesorske i biskupske obveze bavio se i pisanjem. Objavio je više stručnih radova – u domaćim i stranim časopisima iz područja pastorala, liturgije, ljudskih prava i crkvene glazbe.

Objavio je zbirku svojih dokumenta napisanih tijekom dramatičnih ratnih događanja (1991.-1995.) „U obrani obespravljenih“, koja je doživjela dva izdanja, a objavljena je na engleskom, njemačkom (također dva izdanja) i talijanskom jeziku.

Povodom njegove nominacije za Nobelovu nagradu (2002.) izdana je knjiga o njemu pod naslovom „Franjo Komarica u obrani čovjekova dostojanstva“.

Njegov (drugi) razgovor s njemačkim novinarom Winfriedom Gburekom izašao je (2015.) kao knjiga pod naslovom: Liebe. Macht. Erfinderisch. Enthüllungen“. Prevedena je na hrvatski (4 izdanja), engleski, francuski i poljski jezik.

Prepoznat kao „moralna instanca“ dobio je za svoje dosljedno i neumorno mirotvorstvo i karitativno djelovanje tijekom radnih i svih poratnih godina brojna međunarodna i domaća priznanja i nagrade.

U Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine, osim višegodišnjih obnašanja službi predsjednika nekoliko vijeća i komisija, obnašao je u nekoliko mandata i službu predsjednika Biskupske konferencije. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1992. godine članom Papinskog vijeća za dijalog s nekršćanima.

Aktivno je sudjelovao na brojnim znanstvenim (i drugim) skupovima – poglavito u zemljama Europe, a i u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi te u Južnoj Koreji.

Papa Franjo je 2024. prihvatio njegovu zamolbu za umirovljenje i imenovao njegovog nasljednika.