(1924-2024)
U sto i prvoj godini života, napustio nas je Budimir Leko Lončar, počasni član Internacionalne Akademije nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini , legendarni diplomata, posljednji ministar vanjskih poslova bivše jugoslavenske države, savjetnik dvojice predsjednika Republike Hrvatske – Mesića i Josipovića, specijalni savjetnik Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda za Pokret nesvrstanih zemalja i aktivni sudionik brojnih, drugih, relevantnih, međunarodnih tijela i konferencija. Gotovo punih šezdeset godina Budimir Lončar je bio aktivan na društvenoj sceni baveći se prvenstveno međunarodnim odnosima i predstavljajući bivšu državu i Republiku Hrvatsku u svjetskim političkim asocijacijama i metropolama.
Budimir Lončar je zatvorio svoj životni krug tamo gdje ga je i počeo 1924. godine: u Preku, na otoku Ugljenu Iako potiče iz brojne obitelji, uspio se otrgnuti od tadašnjeg tradicionalnog „bodulskog“ života i nastaviti školovanje na zagrebačkoj gimnaziji, gdje je „udahnuo“ prve socijalističke ideje – pravde i jednakosti. Na prijedlog svog razrednika profesora Ogrizovića, u 1943. godini postao član SKOJ-a. Nakon toga odlazi u partizane, gdje je dva puta ranjavan. Poslije završetka Drugog svjetskog rata prolazi kroz burne poratne godine obavljajući različite dužnosti u političkim i državnim tijelima i organizacijama.
U diplomatsku službu bivše države stupio je u pedesetim godinama, najprije kao konzul i savjetnik jugoslavenske misije pri Ujedinjenim nacijama u Njujorku. Od tih početaka razvijala se jedna uspješna diplomatska karijera Budimira Lončara, koja uključuje visoke dužnosti u Saveznom sekretarijatu vanjskih poslova Jugoslavije, ambasadorske pozicije bivše države u Indoneziji, Njemačkoj i Sjedinjenim američkim državama. U saveznom ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, Budimir- Leko Lončar je obavljao vrlo značajne poslove: ambasadora, specijalnog savjetnika, načelnika odjeljenja za analitiku i planiranje, pomoćnika i zamjenika saveznog sekretara za vanjske poslove, da bi, na kraju, u 1987. godini, bio imenovan za Saveznog sekretara za vanjske poslove Jugoslavije. Na toj funkciji je ostao do kraja postojanja ondašnje države. Ostavku na dužnost Saveznog sekretara za vanjske poslove SFRJ je dao nakon pada Vukovara.
Nakon ostavke, Lončar napušta Beograd gdje se, protiv njega razvila neviđena politička i medijska hajka. Prema nekim izvorima, u razdoblju od samo dva mjeseca, protiv Lončara je u miloševićevskoj medijskoj „potjeri“ u Beogradu objavljeno preko tri stotine novinskih i drugih tekstova.
Nakon nekog vremena, a na poziv Butrosa Galija, Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, Budimir Lončar je prihvatio funkciju specijalnog savjetnika Generalnog sekretara UN za odnose sa Pokretom nesvrstanih zemalja sa sjedištem u Džakarti od 1993. do 1996. godine.
U toku aktivne diplomatske karijere u bivšoj državi, Budimir Lončar bio je duboko involviran u aktivnosti Pokreta nesvrstanih zemalja. Počevši u šezdesetim godinama, kada se formira taj pokret, pa sve do 1996. godine, Lončar je sudjelovao u raznim aktivnostima i djelovanjima Pokreta nesvrstanih. Poznato je da je bio diplomata koji je u kontinuitetu pratio Pokret nesvrstanih kroz pune tri i po decenije. Zadnji kontakt sa Pokretom imao je prije nešto manje od godine dana kada je, kao počasni član i najstariji sudionik, sudjelovao u okupljanju nesvrstanih zemalja u Bakuu, Azerbejdžan.
U diplomatskoj službi bivše države, Lončar je ostvario značajne rezultate, ne samo prema funkcijama koje obavljao, nego i sadržinski. Imao je osobitog dara za diplomaciju, stvorio je brojne veze, poznanstva i prijateljstva koja su mu omogućavala da uspješno djeluje na diplomatskom i ekonomskom programu ondašnje države. Ostvario je intenzivne i prijateljske veze sa visokim funkcionerima američke administracije predsjednikom Džordžom Bushom – starijim, ministrom State Departmenta Henrijem Kisindžerom, predsjednikom FED-a Paulom Volckerom, potpredsjednikom World Bank Hansom Wuttkeom i drugima. Nadalje, održavao je dugogodišnji kontakt sa predsjednikom i reformatorom Sovjetskog saveza Mihalom Gorbačovom, njemačkim ministrom vanjskih poslova Hans Dietrich Genscherom, kumovao sa Claude Cheyssonom, francuskim ministrom vanjskih poslova, intenzivno surađivao sa Generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Butros – Butros Galijem i drugim, svjetskim liderima i diplomatima od formata.
Poslije isteka mandata u Džakarti Lončar se vratio u Hrvatsku i nastavio živjeti u Zagrebu. I pored dramatičnih političkih promjena, Lončar se uključio u diplomatske aktivnosti koje su koristile samostalnoj državi, Republici Hrvatskoj. Održavao je komunikaciju sa predsjednikom Tuđmanom, sa kojim je imao pet razgovora /1990., 1991.,1992., 1996., 1997./ Važno je istaknuti da ga je predsjednik Tuđman ga je odlikovao Ordenom Kneza Branimira sa ogrlicom i dodijelio mu diplomatski pasoš/. Na taj način su i demantirane optužbe nekih desnih krugova u zemlji prema Lončaru da je, podupirući embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju, koji je nametnuo Savjet sigurnosti Ujedinjenih naroda u rujnu 1991. godine, „razoružao“ Hrvatsku. Baš naprotiv, embargom je koji je predložio SAD, međunarodna zajednica je nastojala ograničiti uvoz oružja u bivšu Jugoslaviji, odnosno za Jugoslavensku narodnu armiju.
Budimir Lončar je nastavio aktivno sudjelovati u političkom životu i međunarodnim aktivnostima samostalne Hrvatske. Formalno, putem savjetničkih uloga dvojici, spomenutih hrvatskih predsjednika i sudjelovanjem u radu brojnih međunarodnih organizacija: Pokreta nesvrstanih zemalja, Appeal of Consience Foundation, Svjetsko vijeće religijskih duhovnih vođa, Svjetsko vijeće bivših ministara vanjskih poslova, Savjeta IFIMESA i drugih. Osim ovih „formalnih“ uključenosti u međunarodne aktivnosti, Leko Lončar je održavao bezbrojne kontakte sa svjetskim i domaćim eminentnim osobama vezano za razna pitanja međunarodne politike i ekonomije. Teško da se moglo nešto ozbiljnije događati na političkom planu u zemlji i u međunarodnim okvirima da se Lončar nije zainteresirao, uključivao, tražio i održavao kontakte. Istina sa njegovim biološkim kalendarom, ovakva aktivnost se smanjivala, ali on se nije predavao, praktično do posljednjih dana života.
U posljednjih četvrt stoljeća razgovarao sam sa Lekom Lončarom stotine puta. Meni su bile zanimljivi takvi razgovori. Bez obzira da li se razgovaralo o međunarodnim odnosima, svjetskim ličnostima sa kojima je on imao iskustva, domaćim temama, knjigama, osobama, politici, ekonomiji, kulturi, ili bilo čemu drugome, od Leke se imalo što naučiti. Ponajprije zato jer je dobro pamtio događaje iz aktivnog života i imao poseban dar za analizu političkih događanja. Uz to, mnogo je čitao, posebno političke knjige, eseje, domaće i internacionalne časopise, održavao bezbrojne kontakte u zemlji inozemstvu pa tema za razgovor nije nedostajalo. Uvijek je bio pažljiv sugovornik, a i sam je volio da čuje novosti, da čuje druga mišljenja. Često se znao poslužiti diplomatskom mudrošću, koju mi je on ispričao, da diplomate trebaju više slušati, a manje govoriti.
Budimir Leko Lončar bio je osebujna ličnost. Krasile su ga čestite ljudske osobine: poštenje, iskrenost, prijateljstvo. Bio je čvrsta karaktera, uporan, znatiželjan, spreman svakoga saslušati i svakome pomoći u određenim okolnostima. Imao je posebnog dara za politiku, diplomaciju, stvaranje i održavanje ljudskih, poslovnih i prijateljskih kontakata. Iako smo se upoznali u njegovim visokim godinama, bilo je pravo zadovoljstvo sa njim razgovarati i družiti se.
Budimir Leko Lončar je, svojim osobnošću, svestranim djelovanjem i aktivnošću, ostavio traga u burnim događanjima na ovim prostorima i šire. Proživio je dostojanstveno stogodišnji život, dajući svoj obol onome što je demokratsko, slobodarsko, istinsko, ljudsko.
Zato ćemo se s zahvalnošću sjećati čestitog i ponosnog Budimira Leke Lončara!
Akademik Žarko Primorac
Zagreb, 06. Rujna 2024.godine
