GDJE SMO POGRIJEŠILI?
Suvremeno čovječanstvo već živi iznad mogućnosti planeta Zemlja. Sve se pretvorilo u interes, u borbu za materijalne stvari, u komercijalizaciju života
Autor: Akademik dr.sc. Tomislav Dubravac
Ulaskom u toliko priželjkivano 21. stoljeće, čovječanstvo se nije, prema očekivanjima, našlo u stoljeću mira, prosperiteta i čistog okoliša. Naprotiv! Svakoga dana smo svjedoci katastrofalnih posljedica klimatskih promjena, karakterističnih po vrelinama i suši, požarima, poplavama, smanjenoj proizvodnji hrane, zagađivanju okoliša, ratnim sukobima i jazu između bogatoga sjevera i siromašnog juga. Sveprisutne klimatske promjene izražene u vidu globalnog zatopljenja znak su da nas iz ravnoteže izbačena priroda želi upozoriti kako nam naša vlastita budućnost izmiče iz ruku. Unatoč argumentima koji ukazuju i dokazuju neodrživost potrošačko-rasipničkog načina života modernoga čovjeka, tehnologijskom napretku i znanjima rješenje ovoga Najvažnijeg Problema današnjice još se ne nazire. Neće biti dovoljno komforno se osloniti na učinke znanosti i tehnologije, već će svaki pojedinac morati poduzimati sve kako bi zaštitio ograničene zemaljske resurse. Za očekivati je da će se stanje još više pogoršati prije negoli dođe do pozitivnih pomaka.
Ohrabruje pak činjenica da je u posljednjih nekoliko godina u znatnoj mjeri porasla ekološka svijest građana o temama iz područja zaštite okoliša, posebice o zaštiti pitkih voda. Voda u svim mitovima o Postanku i religijskim legendama igra ključnu ulogu. I danas ste je unijeli u tijelo dvije litre, a vjerojatno i više, čistu ili u napitcima i hrani. Ovo će stoljeće, prema predviđanjima znanstvenika, biti stoljeće znanosti i tehnologije, a nova znanja i tehnike morat će pronaći svoju primjenu upravo u ekološkim projektima. Stoga se ekologija i nameće kao najpropulzivnija znanost današnjice, a ekološko razmišljanje kao način promišljanja suvremenog čovjeka.
Što nam se to događa?
Danas su temeljnje ljudske vrednote moral, etika, mudrost, pravednost i skromnost stavljene na kušnju i polako posustaju u borbi sa modernim ciljevima današnjice. Na žalost, priznali mi to ili ne, neke “nove” vrednote kroz uspjeh na poslu, nerealne ambicije, moć i bogatstvo sve nas više okružuju. Sve se pretvorilo u interes, u borbu za materijalne stvari, a neki unutarnji glas ljudima govori da su izgubili nešto čisto, lijepo i plemenito. Jamačno ne primjećujemo, kako kaže nobelovac Aleksandar Solženjicin, da nam osiromašuje duša. Na djelu je prava euforija konformizma većine. Mark Twain je rekao: “Kad se nađete na strani većine, vrijeme je da zastanete i razmislite”. Jesmo li zastali i razmislili? Kada smo, recimo, osim “i-mejlom” zadnji put napisali pismo, razglednicu, čestitali blagdane ne koristeći “sms”? Više je nego očito da beremo mnogo, a nudimo malo. Dopuštamo da nas današnji tempo života vozi, kako to i političare vole reći s punim gasom u “petoj brzini” za “nečim više”. Postoji jedna mudra izreka koja kaže: “Sve što je suvišno, protivno je prirodi”. Još u antičko doba bio je izgrađen hram i svetište mitološkog boga Apolona, za koga se vezuje maksima razumnog, zdravog i umjerenog načina življenja, a na njegivu hramu je napisano: “Ničega previše”. Filozof Seneka u svom najpoznatijem djelu znakovitog naslova “Pisma o moralu” (Epistole Morales) kaže: “Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima, a mudar čovjek živi u skladu sa prirodom i vlastitim razumom, jer tako postiže mir duše”. Jedan franjevački svećenik u Srednjoj Bosni je na svom nadgrobnom spomeniku napisao: “Nikada ne imadoh mnogo, u ničemu nisam oskudijevao, iako sam dijelio”. Na žalost, taj kredo je potpuno stran današnjem čovjeku koji nimalo ne drži do umjerenosti. Naprotiv, njegova neumjerena sklonost i žudnja za užicima je pretjerivanje u svemu, od neprirodne i preobilne ishrane, fizičke neaktivnosti i sjedećeg načina življenja do prekomjerne upotrebe svega onoga što nam današnja civilizacija nudi. Na hedonističkim navikama bi nam pozavidjeli čak i stari Rimljani. S pravom se zapitamo: rastajemo li se mi to sa sobom? Ili je to možda lakomost, jedan od sedam smrtnih gijeha? Mi smo po svemu sudeći u toj nezahvalnoj kategoriji za koju Seneka kaže: “Siromasi uvijek žele nešto, bogati žele mnogo, a lakomi žele sve”. Dokle god su zdravi, ili se barem tako osjećaju, ljudi bezobzirno troše svoje mogućnosti na granici izdržljivosti. Zbog svakodnevnih stresova sve više i poboljevaju. Bolest je znak koja nam kazuje da smo skrenuli sa glavnoga puta što ga je odredila priroda. Albert Ajnštajn je jednom prilikom izjavio: “Problem današnjice nije atomska energija nego – čovjekovo srce”. Suvremeni čovjek boluje od prevelikog želuca i premalog srca. Otuđenje čovjeka od prirode i njegovo neodgovorno ponašanje predstavlja glavni ekološki problem i prijetnju suvremene civilizacije. Krajnje je vrijeme da shvatimo ovu važnu životnu činjenicu. Kao i svi ostali živi oblici i čovjek je, kao pojedinac na Zemlji, samo prolaznik, a Blaise Pascal bi rekao: “Čovjek je samo trska koja misli: lomljiva, slabašna i krhka”. Uvijek je zgodno prisjetiti se pisma indijanskog poglavice Seattlea Velikom bijelom poglavici u Washingtonu 1854. godine koji je, tako vjerno i mudro dao naslutiti sliku globalne situacije današnjice: “Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome”.
Više je nego očito kako ljudi danas robuju bjesomučnom ritmu tehnološke civilizacije. Iako živimo u doba savršenih sredstava, ali na žalost konfuznih ciljeva, jamačno nam je pod hitno potrebna revizija prioriteta. Čini se da smo došli na kraj užeta, svezali čvor za koji se valja čvrsto držati. Do kada? Znamo li odgovor na pitanje: Gdje smo pogriješili?
Što nam je činiti?
Promijenimo naše navike. Prvi korak prema promjeni je samosvjesnost, drugi je prihvaćanje, a treći odgovornost. Budimo svjesni ako se ne mijenjamo, ne rastemo, ako ne rastemo, ne živimo. Još je davno Abraham Lincoln rekao: “Ne možete pobjeći od odgovornosti sutrašnjice izbjegavajući je danas”. Za početak probajmo biti optimisti. Sjetimo se samo one Andrićeve mudre izreke: “dok je mraka bit će i svanuća”. Ili, pak, one: “ciljajte mjesec, čak ako i promašite sletjet ćete među zvijezde”. Vrijeme je za radikalne promjene. Izađite iz kuće, iz svojih ureda, izađite u prirodu, prošećite šumom. Šuma je idealno mjesto za opuštanje. Josip Kozarc u svome kapitalnom djelu Slavonska šuma piše: “Kad god sam prošao tom šumom, svaki put sam nešto nova vidio, nešto nova naučio; nije ona crna, gluha, mrtva, kako no se izdaleka na obzorju crta i prikazuje, nego u njoj diše život i svijet izvoran, naravan, gdje kao nigdje priroda uprav na očigled stvara i ništi, nagađa i popravlja. Za onoga, koji prolazi njom bez srca i čuvstva, bez smisla za divnu mudrost prirode, ostat će ona dakako mrtvom šumom, bolje rekući prostorom, drvljem obraslim; ali tko razumije sve one tajne glasove, koji oživljuju šumski prostor, gdje se nježna pjesma miješa sa izumirućim vapajem, gdje tisuća raznih glasova i odjeka, sad sitnih i tankih, sad krupnih i dubokih, sad milih i ugodnih kao ikoja glazba, sad bolnih kao uzdah jadne matere, – taj će se smatrati nekako bližim sebi i svojima čuvstvima u tom polutamnom, velebnom prostoru”.
Dakle, pobjegnimo u prirodu, prošećimo šumom, napunimo svoje baterije ljepotom prirode i mirisa šume u njenoj raskošnoj, odmjereno izbalansiranoj formi. Pokušajmo oplemeniti svoje misli. Držeći se sintagme kako duboke misli dopiru samo do bistra uma, na tome mjestu razbistrimo svoje misli pogledom u budućnost koja pripada samo onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova. I ne zaboravite: Čuvajte prirodu, čuvajte šumu, jer “s prvim drvećem koje je palo, započela je kultura, sa zadnjim koje će pasti završava”. Čovjek pripada prirodi, a ne priroda čovjeku. I, znajte, danas je prvi dan od ostatka tvog života. Carpe diem (Iskoristi dan).
Sedam smrtnih grijeha suvremene civilizacije
- Bogatstvo bez rada
- Užitak bez savjesti
- Znanje bez karaktera
- Posao bez morala
- Znanost bez čovječnosti
- Religija bez žrtve
- Politika bez načela
Mahatma Gandi
