No, BiH ne može se pohvaliti brojem urađenih transplantacija na gadišnjem nivou, barem je tako posljednjih godina, a problem je posebno izražen tokom pandemije koronavirusa.

Najbolje to ilustriraju podaci koji govore da u našoj zemlji tokom prošle godine nije urađena nijedna transplantacija. Od početka 2021. do sada urađeno je pet rodbinskih transplantacija i jedna od donora, najviše na Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli, te jedna u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.

Poređenja radi, u susjednoj Hrvatskoj tokom ove godine urađeno je 70 transplantacija organa.

Donorsku karticu potpisalo 70.000 ljudi, to je kap u moru

Obećavajuće stvari na polju transplantacija, uz posredništvo Donorske mreže BiH, počele su se dešavati 2019. godine, kada su, prema riječima prof. dr. Halime Resić, nefrologinje i predsjednice Donorske mreže BiH, u dva mjeseca imali dva donora.

Donorska mreža u BiH postoji 20 godina, ali je do sada donorsku karticu potpisalo oko 70.000 građana, što je, kako kaže Resić, kap u moru, ali i pokazatelj da se puno više mora raditi na podizanju svijesti ljudi o doniranju organa.

– Građani BiH moraju razbiti predrasude o doniranju organa i shvatiti da ako potpišu donorsku karticu, nisu donori. Oni ustvari tada postaju osobe koje šire plemenitu i humanu ideju pomoći onima koji su bolesni. Namjerno to ističem, jer kada naše građane pozovete da potpišu donoprsku karticu, oni imaju zadršku pošto na njoj piše – “u slučaju moždane smrti”. Niko ne želi pričati o smrti, ljudi se boje, a većina njih nije dovoljno informisana. Želim reći da donorska kartica nema nikakvo zakonsko uporište, to je samo ideja solidarnosti i pomoći, a mi smo se na tom polju do sada bezbroj puta dokazali – naglasila je Resić.

Brojni su problemi koji koče provođenje većeg broja ove uspješne terapijske procedure, od činjenice da u BiH ne postoji krovna institucija za transplantaciju, do zdravstvenog sistema kakav je u našoj zemlji.

– Nefrolozi godinama ukazuju na probleme, ali, naš zdravstveni sistem, onako kako je koncipiran, ne omogućava da imamo veće zamahe, poput onih koje imaju evropske i zemlje u regiji, i pored toga što imamo resurse i dobar kadar – dodaje Resić.

Iako je tokom pandemije transplantiranje organa stalo, Donorska mreža BiH, zahvaljujući društvenim mrežama, itekako je bila aktivna. U tom periodu online je realizirano oko 1.500 donorskih kartica.

– Ranijih godina to smo uglavnom radili na odgovarajućim mjestima na tribinama. Nismo imali mogućnost online slanja kartica. Ovo se pokazalo izuzetno dobro i bolja je informiranost građana. Smatram da se bh. građani ni po čemu ne razlikuju od stanovnika regije i Evrope gdje trenutno 52 posto ljudi želi donirati organe – naglašava Resić.

Potencijalni donori nalaze se u intenzivnim njegama kliničkih centara i bolnica, gdje su i transplant-koordinatori, koji utvrđuju moždanu smrt, a potom razgovaraju sa familijom. Njima, dodaje Resić, treba dati posebnu podršku.

– Važno je da transplant-koordinatori budu priznati i adekvatno plaćeni, te da se kontinuirano educiraju. Također, uloga medija je ogromna. Puno je slučajeva kada se utvrdi moždana smrt, ali familija odbije dati organe, jer ima predrasude, nije dobro informisana. Zato su nam na putu da stvari pokrenemo sa mrtve tačke potrebni i mediji koji će širiti pozitivne priče – navodi Resić.

Ističe kako Donorska mreža BiH nema apsolutnu podršku nijedne institucije u zemlji. Zahvaljujući aktivistima Donorske mreže BiH, Federalno ministarstvo zdravstva pomaže u obilježavanju Evropskog dana donorstva, ali, kako kaže Resić, sa minimalnim sredstvima.

– Ovo što mi radimo zahtijeva velike kampanje, ali to traži i velika sredstva. To Evropa ima i zato i uspijeva. Znamo kako bismo to osmilili. Rezultat bi bio da imamo barem jednu kadaveričnu transplantaciju. Podatak kolega iz Hrvatske je da je životna dob pacijenata koji doniraju organe 65 godina. Možete zamisliti u našim intenzivnim njegama leže mladi od 20 godina, pa i mlađi koji gube živote u saobraćajnim nesrećama, a njihovi organi “odlaze”. Pitamo se – zbog čega?! Odgovor je upravo zato što smo puni predrasuda i što nismo dovoljno obaviješteni – govori Resić.

U MCP BiH odgovorili da ne mogu pomoći

Kao dobar primjer u doniranju i transplantaciji organa pominje Španiju.

– Španski transplantacioni komitet svake godine od Vlade dobija odgovarajuća sredstva, svake godine se ponovo educiraju ljekari i ostali medicinski kadar, novinari, pacijenti i njihove familije. To je ključ uspjeha i odgovor na pitanje – zašto Španija godišnje ima 5.000 transplantacija bubrega i 49 donora na milion stanovnika. Kod njih se transplantacija srca čeka dva i po mjeseca, a bubrega 12 mjeseci. BiH ništa ne izdvaja kada je riječ o kampanjama za novinare, za donorsku mrežu, naš rad je isključivo na bazi entuzijazma ljekara i ostalih radnika donorske mreže. Kad trebamo organizirati neku manifestaciju tražimo ko će nam pomoći – napominje Resić.

Donorska mreža BiH za pomoć se obraćala i Ministarstvu civilnih poslova BiH, s obzirom da djeluju na nivou cijele države. No, Resić kaže kako su dobili negativan odgovor.

– Rečeno je da nam ne mogu pomoći ni na koji način osim da prate naše događaje i da to stave na web stranicu, ne znam da li su i to radili. Nažalost, pomoć države je nikakva. Mi kao struka znamo gdje su problemi, dosadili smo sami sebi 20 godina ponavljajući jedno te isto – treba nam krovna institucija, ali i neke druge stvari, ali, stanje se ne mijenja. No, nećemo stati, ako nam ne može pomoći politika, Donorska mreža BiH će, u svom segmentu i uz pomoć medija, kontinuiranim kampanjama činiti sve što je u njenoj moći da se svijest građana o doniranju organa mijenja. Želimo pokazati da se, bez obzira na zdravstveni sistem koji imamo, pomaci mogu napraviti – zaključila je Resić.