info@ianubih.ba
Radnička cesta, 71000 Sarajevo

Pratite nas na:

NovostiRazred za održivi razvojSuradni član Akademije, razreda za Održivi razvoj, prof. dr. sc. Ivo Grgić, jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka u poljoprivredi, intervju: CIJENE POLJOPRIVREDNIH PROIZVODA U SVJETLU OČEKIVANIH POSKUPLJENJA ENERGENATA

14 Februara, 20220

Ivo Grgić jedan je od vodećih hrvatskih stručnjaka za poljoprivredu, inače redovni profesor na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Spominje ga se i u kontekstu kandidata na skorim izborima u Hrvatskoj poljoprivrednoj komori, što potvrđuje da mu “pametovanje” iz komfora ureda nije ambicija niti krajnji domet.

Jedna od njegovih užih specijalnosti ovih dana opet postaje posebno aktualna. Naravno, riječ je o cijenama poljoprivrednih proizvoda. A to će idućih mjeseci biti itekako spominjana tema, u svjetlu očekivanih poskupljenja energenata i inflacije, pa je logično da smo razgovor počeli upravo time…

– Prošla, 2021. godina bila je nastavak turbulentne 2020., u kojoj je nastavljeno nesnalaženje svih dionika poljoprivredno-prehrambenog sektora, jer se mnoštvo silnica spojilo u lavinu kojoj se ne nazire kraj, a još manje posljedice. Potrošači su šokirani porastom cijena hrane, proizvođači porastom cijena inputa te izloženi nesmiljenoj konkurenciji, ali i klimatskim nepogodama, a državna administracija, povrh svega navedenog, i posljedicama potresa. I svatko pokušava krpati svoj problem, a nitko ne pokazuje smislenu prilagodbu, da se pokuša prevenirati već jasne promjene koje nas čekaju. Tako se trenutno gase pojedinačni požari koji prijete buknuti u plamen koji će nas dobro opržiti, ali ne i spržiti. Ne bih bio u koži mnogih, posebno političara, jer su oni dežurni krivci za sve ono što nas je zadesilo ili što dolazi. Bili ili ne bili krivci!

Ova i nekoliko idućih godina bit će pune izazova, ali i velikih promjena u ponašanju poljoprivrednih proizvođača, prerađivača, trgovaca te posebno potrošača. Porast cijena kojemu svjedočimo, ali koji će se ubrzati u prvoj polovici ove godine, bio je očekivan. Jedan je razlog porast cijena energenata, a drugi razlog su špekulacije. Špekulacije su prisutne na svim razinama, od kućanstava do multinacionalnih kompanija.

I kako će u tome proći relativno malo hrvatsko tržište?

– Veći će udar osjetiti i pogubnije dugoročne posljedice doživjeti domaći poljoprivredni proizvođači, a manje potrošači. Potrošnja i potrošačke cijene u Hrvatskoj više ovise o proizvodnji Njemačke, Francuske, Nizozemske, a manje o domaćoj proizvodnji, prije svega zbog naše uvozne ovisnosti. I zato se molimo Svevišnjemu za što manje klimatskih anomalija, a o poljoprivrednoj politici će se pobrinuti spomenute države pa u dogledno vrijeme možemo očekivati i smirivanje cijena, ali ipak na njihovim višim razinama.

Što u razdoblju pred nama preostaje domaćim potrošačima?

– Pritisak na poslodavce te mirovinske fondove da budu izdašniji miriše mi na neuspjeh jer je to ulaz u inflatornu spiralu. Prilagoditi potrošnju svojim primicima je vjerojatnije i prihvatljivije. Kod toga će veći dio stanovništva biti prisiljen bolje gospodariti namirnicama te mijenjati strukturu obroka ovisno o cijenama u maloprodaji. Istovremeno očekujem i jačanje “crnog tržišta” hrane. Ipak, kada se sve polako smiri te porastu realni primici, potrošači će se vratiti starim navikama. Poljoprivredni proizvođači će, ako već i nisu, reagirati smanjenjem korištenja količina inputa ili smanjenjem površina, odnosno stada. A u najgorem slučaju i jednog i drugog. Posljedica će biti proizvodni nestanak manjih proizvođača, koji jedino “uskrsnu” kod državnih potpora pa će to biti još jedan izazov za Agenciju za plaćanje i druge kontrolne mehanizme. A velika poljoprivredna gospodarstva su “dobro potkožena“ i iz ove će krize izaći još jača. U pravilu, poljoprivredni proizvođači se teže regeneriraju u odnosu na potrošače i zbog toga su oni u većoj opasnosti kod ove krize. U svakom slučaju, pred nama je vrlo zanimljivo razdoblje.

Konačni rezultati popisa stanovništva će nam puno toga kazati i o stanju u poljoprivredi. Kako će se osjetno smanjenje broja ljudi u Hrvatskoj odraziti na poljoprivrednu proizvodnju?

– Svaki podatak izaziva određene emocije, a podatak o broju stanovnika, poljoprivrednoj proizvodnji i cijenama poljoprivredno-prehrambenih proizvoda najčešće, posebno u zadnje vrijeme, pobuđuje nelagodu, strah i osjećaj krivnje. Još od cara Augusta i Kvirinijeva upravljanja Sirijom u ljudima je strah od popisa jer ih asocira na nadolazeće povećane obveze, u boljem slučaju porezne, u gorem ljudske, tj. vojne, i ti se popisi, barem na ovim prostorima, nerado prihvaćaju…

Koliko je smanjenje stanovnika u ruralnom dijelu Hrvatske te posljedično i kod poljoprivrednih proizvođača, za sada možemo samo špekulirati. Jedino je sigurno da to i nema velik izravni utjecaj na poljoprivrednu proizvodnju. Na nju značajnije utječu poljoprivredna politika, neorganiziranost proizvođača i tržišta te posredno nizak dohodak potrošača, koji se osim “sportskog nacionalizma” ne mogu pohvaliti i “potrošačkim nacionalizmom”. A da o klimatskim promjenama i ne govorim, jer ne vidim veći zaokret kod proizvođača, a još manje znanosti i struke koji rade na pronalasku otpornijih sorti, pasmina, a više se bave sami sobom u “zlatnim krletkama često lažne važnosti”.

Vratimo se popisu: izračunali ste koliki će biti utjecaj deficita od 400 tisuća ljudi na proizvodnju i potrošnju?

– Smanjenje od 400 tisuća potrošača znači da je u potrošačkom dijelu hrvatsko tržište poljoprivrednih proizvoda manje za oko 400 tisuća tona povrća, šest tisuća tona govedine, 21 tisuću tona svinjetine, 90 tisuća tona ekvivalenta svježeg mlijeka, 62 milijuna kokošjih jaja, 27 milijuna litara piva… Logično bi bilo da smo, ako se hvalimo porastom poljoprivredne proizvodnje, za toliko smanjili uvoz ili povećali izvoz. Ali, u tom istom razdoblju mi smo povećali uvoz hrane sa 870 milijuna na preko 2,1 milijardu dolara ili za oko tri i pol puta. I ne zaboravimo da oni koji govore o porastu poljoprivredne proizvodnje, kao na primjer za 2021. od 8,1 posto, misle na vrijednost koja je porasla zbog često špekulativnog pumpanja svjetskih cijena. A sama količina se agregatno smanjila, uz neznatan porast pojedinih proizvodnji, kao što je stočarska – s izuzetkom svinjogojstva – koja je ionako pri dnu silaznog trenda.

Živimo u maloj zemlji, gdje bi čovjek očekivao da se lakše mogu donijeti i mjere koje će potaknuti promjenu loših trendova. No, u poljoprivredi kao da izostaje neka vidljiva strategija. Ili mislite drugačije?

– Postoji strategija, čak i vidljiva, ali je i smisleno pitanje što je ona i na koga cilja, je li ona izraz potrebe ili moranja. Primjerice, što znači digitalizacija poljoprivrede i kome je ona namijenjena? Osiromašenom proizvođaču na Baniji, u Lici, na Kordunu, koji koluta očima na spomen dronova, precizne poljoprivrede, a nema na 100 kilometara klaonice, nema ni signala za mobitel, a prva poljoprivredna ljekarna je davno ugašena?! I kome da prodaju ono što proizvedu?

Ili je ta strategija namijenjena dijelu proizvođača koji je dovoljno ojačao, i kapacitetima i tehnološki, te koji se veseli nadolazećim izazovima, posebno onim potporno izdašnim. Ali ti veliki žive u latentnom strahu jer ne znaju kada će nekome zatrebati da ih se proglasi glavnim krivcem nestanka manjih proizvođača. Iako i jedni i drugi trebaju Hrvatskoj. Jedni kao prehrambena sigurnost, a ovi “manji“ i kao čuvari prostora.

Zadnjih godina svjedočimo problemima na granici s BiH koja je duga oko tisuću kilometara, pri čemu su dvije trećine bez zaleđa, osim prostora naseljenog lisicama, vukovima i medvjedima. Zbog toga se moraju smislenim pristupom pronaći mjere i za jedne, ali i za druge, tj. za velike i male proizvođače te posebno potaknuti suradnju tih dvaju dijelova. Postoji opasnost da zakasnimo i da veliki ne izgube partnere s druge strane.

Kako vratiti u funkciju sve neiskorištene resurse hrvatske poljoprivrede? Jer, upravo su demografski najdevastiraniji dijelovi Hrvatske bili dominantno poljoprivredni?

– Dosta smo okoštali i bilo koje promjene traže promjenu ponašanja svih nas, u dijelu naših nadležnosti. Problem neobrađenih, napuštenih i zapuštenih poljoprivrednih površina ne može riješiti moj student. To je odgovornost države, Ministarstva poljoprivrede koje mora ponuditi modele te potaknuti sve druge institucije da odrade svoj dio posla. Malo su u grču, u strahu “što će reći ONI”, ali dio iz ruralnog programa solidno odrađuju, a malo teže iz “poljoprivredno-prehrambenog i tržnog paketa”.

A onda dolazi i moja odgovornost nastavnika da “otkrijem” mlade koji studiraju zbog želje da se bave proizvodnjom, izravno ili posredno, a ne zbog toga što nisu uspjeli negdje drugdje. Škole, a posebno fakulteti, moraju se trgnuti i umjesto “jurnjave za zvanjima” moraju se vratiti struci jer i sami su često daleko od stvarnosti, proizvodne i životne. A ruralni prostor je predivan za život. Lokalna samouprava treba se odreći naknada za svaki novi “kućni dim”, sufinancirati dio troškova komunalne infrastrukture jer svaka novoprijavljena obitelj je i novi priljev u lokalni proračun…

Imamo velikih poljoprivrednih gospodarstava, ali ne i zadruga, koje se kod nas još doživljava kao relikte socijalističkog sustava. U ostatku svijeta to danas nije tako?

– Problem zadruga je enigma i koliko god o tome govorili, otpor je velik i nerazuman. Mladi poljoprivrednici mi spominju seljačke radne zadruge i partizane, a istodobno su im puna usta “dobro organiziranih poljoprivrednika, potrošača” u Italiji, Austriji, Francuskoj… Očito je da nismo došli do potrebne razine profesionalizacije poljoprivrede kako bi manji proizvođači shvatili da jedino u zadrugama imaju priliku opstati.

Da bismo im to i praktično pokazali, nedavno smo u Glini osnovali zadrugu “Dobra zemlja”. I stječemo povjerenje i proizvođača i kupaca. Ali, to je malo i nedavno sam, a na temelju razgovora s proizvođačima, predložio da to mora biti državni projekt. Osnovati, pokrenuti i uvesti u život zadrugu, a onda prepustiti zadrugarima da njome upravljaju. A ako ne mogu financirati jednog profesionalca, dijelom neka to učini država. Sve to podržati određenom mjerom poljoprivredne politike. Jer i lavina nastaje od jedne pahuljice.

Puno se kritike upućuje Ministarstvu poljoprivrede. Koje su vaše glavne zamjerke na njegov rad?

– Prvo je golemi broj zakona i podzakonskih akata koji nedovoljno komuniciraju jedan s drugim te ih je teško povezati u smislen sustav. Drugo su zaposlenici u Ministarstvu koje dobro poznajem i žao mi je da se više ne koristi taj potencijal. Dok se mijenjaju ministri, pomoćnici, većina njih je tamo za stalno i vole svoj posao koji znaju puno više nego što ih se angažira. Primjetna je tromost koja je često uvjetovana strahom od “njih”, jer kako objasniti da za izradu i prihvaćanje nekog zakona treba duže nego za Ustav RH iz 1990.! Loše se komunicira s javnošću o godišnjim ciljevima, provedenim mjerama i postignutim rezultatima. A osobno me najviše muči područje Banije gdje se malo učinilo, a vrijeme neumitno eutanazira i ono malo proizvođača.

A da morate izdvojiti dobre strane, što bi to bilo?

– Istaknuo bih angažiranost u potpori pojedinim sektorima i proizvodnjama u ovom pandemijskom vremenu, kao i provedbu programa ruralnog razvoja, gdje je primjetna orijentiranost na preciznije investicijske natječaje, a što u konačnici smanjuje rasipanje sredstava. Odlučno se krenulo i u pripremu komasacije u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Tu je i Zakon o izmjenama i dopunama zakona o poljoprivrednom zemljištu koji je, uz sve primjedbe, solidna podloga za pokretanje rješavanja ove problematike s mrtve točke. Uspjehom smatram i to da je Hrvatska stekla status zemlje slobodne od nekih bolesti stoke, što će puno značiti za izvoz i veću konkurentnost. Sigurno bi oni naveli više toga dobro odrađenog, a da su na pravom putu, pokazuju i uznemirenosti i napadi određenih interesnih skupina kojima više odgovara nered nego uređen sustav. I moja preporuka čelnicima Ministarstva – neka uđu s malo više rizika u ovu bitnu vožnju jer imam osjećaj da voze s nogom na kočnici. Neka se opuste!

Ne mogu baš svi u nogometaše!

Kako privući mlade u poljoprivredu? U EU-u će više od pola poljoprivrednika otići u mirovinu u sljedećih 10 godina, dok je postotak poljoprivrednika mlađih od 40 godina oko 11 posto. Sumnjam da je i kod nas bolje?
– Dobna struktura je slična u svim zemljama članicama EU-a jer svuda se osjeća nedostatak mlađih nositelja gospodarstva. To se ne može riješiti preko noći jer je svuda jaka, vrlo često iracionalna veza sa zemljom, odnosno poljoprivrednim gospodarstvom. Do sada smo svjedočili da ni mrkva (izdašna potpora prijenosa vlasništva), a ni bilo koji oblik prisile nisu dali očekivane rezultate. Jer, ne zaboravimo da je na europskom tlu poljoprivreda više od zanimanja i dohotka, to je način života, strast, mješavina ljubavi i srdžbe u jednoj godini. I zbog toga se teško u tridesetim godinama postaje poljoprivrednik, ali ako već djeci u osnovnoj školi češće, osim nogometaša, spomenemo i proizvodnju hrane, onda možemo jednog dana očekivati i veći interes mladih za poljoprivredu.

Izvor : Slobodna Dalmacija

 

https://ianubih.ba/wp-content/uploads/2022/02/ivo-grguric.jpg

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

https://ianubih.ba/wp-content/uploads/2021/11/ianubihlogo.png
Radnička cesta 34, 71000 Sarajevo
+387 61 213 599
info@ianubih.ba

Pratite nas na:

IANUBIH – Internacionalna Akademija Nauka i Umjetnosti u Bosni i Hercegovini

Copyright © IANUBIH