Ako bi se u najkraćem trebalo skicirati smjerove rada Razreda humanističkih znanosti, onda bi svakako trebalo naglasiti važnost tri temeljne dimenzije bilo kojeg ljudskog djelovanja, tri vertikale pomoću kojih možemo procjenjivati – i ljude pojedinačno, i društvene tendencije, i politike, pa i čitave epohe, to su:

1. moral,
2. sloboda i otvorenost prema kritičkom prosuđivanju i
3. uvažavanje stvaralaštva/kreativnosti

ad 1/ Humanističke znanosti moraju propitivati tu sveprisutnu tendenciju nipodaštavanja (zaobilaženja)  morala. Pojednostavljeno rečeno, čovjek je danas često svjestan da čini nešto loše ali to ga ne sprečava da to učini. Biti svjestan očigledno nije dovoljno. Kako možemo pomoći čovjeku na njegovom putu od svijesti prema savjesti?

ad 2/ Tamo gdje nema slobode govora, sučeljavanja, kritičkog samopropitivanja i propitivanja svega što nam može izgledati samorazumljivo – ne možemo rasti i razvijati se kao ljudska bića. Mi rastemo razgovarajući s drugima. Dijalog je stvorio ljudsku civilizaciju. Pokušaj sprečavanja dijaloga i otvorenog govora od strane piramidno ustrojenih hijerarhija, vraća nas u feudalno doba, pa i dalje, u jednu vrstu suvremenog robovlasništva.

No kritika mora biti mudra. To znači da se ne smije uspavati mogućnošću da ponavlja svoje kritičke obrasce i zajedno s javnošću plače nad aktualnom situacijom. Tamo gdje je najteže treba pokušavati. Čak i tamo gdje izgleda nemogućim bilo što napraviti.

U tom smislu kritička misao mora nadilaziti sve podijeljenosti i inzistirati na načelima koja mogu ujedinjavati. Ljudski je griješiti. Ljudski je pamtiti. Ljudski je opraštati, ali i –  ići dalje.

ad 3/ I treće. Ako u cjelokupnom našem postojanju onemogućimo kreativnu, stvaralačku, umjetničku dimenziju, umrijet ćemo, da se okoristim Nietzscheom, izgovarajući bolne istine i sučeljavajući jedne istine s drugima.

Bosna i Hercegovina je duhovna zemlja, zemlja čežnje za samostalnošću, zemlja patnje, sličnih sudbina svih njenih naroda, ali zemlja koja je iz te boli rađala, danas gotovo sveta književna djela, kojih ne bi bilo da nije bilo Bosne i patnje njenog naroda.

——-

Razred humanističkih znanosti ima dakle najteži zadatak. U vremenu u kojemu svi znaju sve, u kojemu su riječi kao što su sreća, ljudskost, dobro, moral, duh, sloboda, postale nekako zastarjelim – mi moramo skrenuti pozornost na ono što je u nama zajedničko i što bi trebalo i moralo preživjeti sve nevolje.

Jedan se pravoslavni mistik svojevremeno nama ljudima s pravom smijao jer smo mislili da možemo podići zidove ‘visoko do neba’. Jedan libanonski pjesnik pjevao je o prstima iste ruke okrenute prema Bogu. Veliki su mislioci na vrijeme upozoravali da ćemo, ako ne pazimo, poprimiti osobine tehničkih naprava koje smo izmislili da bi nam život bio jednostavniji…

Humanističke znanosti danas moraju propitivati: Zašto smo postali neosjetljivi na ljudska stradanja, na patnje drugoga. Gdje je nestala  vjekovna empatija dobrih susjeda koji poštuju vjeru drugoga kao svoju vlastitu. Kako se možemo osloboditi pustinje svijeta tehničkih pomagala u kojoj smo mi sami postali pomagalom tim sredstvima?

Razred humanističkih znanosti pokušat će bosanskohercegovačku stvarnost podsjećati na presudnost temeljnih vrijednosti ljudskoga, ali ne kao podsjećanje na neka stara vremena ili, još manje, na neke knjige – nego kao na izvor iz kojega može poteći univerzalni jezik razumijevanja, prajezik ljudske empatije, jezik koji razumiju svi otvoreni prema ovim trima vertikalama čovjeka.

Prof. dr. Sead Alić